Bošnjačko-Bosanski jezik
Jezik je iskaznica, poput imena
i vize, poput vjere i kulture. Zato svi
pošteni
Bošnjaci
nastoje, s više
ili manje truda, njegovati i
čuvati
materinski jezik, odnosno jezik staroga kraja. Zato je i danas
važno učiti
i govoriti
prelijepim
Bošnjačko-Bosanskim
jezikom i u
gastarbajterskim
prilikama, usprkos dominaciji
njemačkog
jezika. Jezik se njeguje i uči
na različite
načine,
a standardni su: dopunska
školska
nastava, tečajevi,
vjerski susreti, vjeronauk, rad u kulturnim i sportskim
društvima,
ekskurzije
u domovinu, posjeti i odmori u domovini. Novije načine
svakako nudi brzi razvoj satelitske televizije, kompjutorske i
komunikacijske tehnologije, osobito interneta
Bošnjačko-Bosanski
jezik je mali ali star jezik. Mali je po tome
što
njime govori mali broj ljudi. U odnosu na velike svjetske jezike
Bošnjačko-Bosanski
spada među
najmanje.
Međutim
čuo
se
i
govorio u gotovo svim
ćoškovima
svijeta. Sa sobom su ga, kao svoje blago, kao nešto
najdraže
i najvrednije, nosili naši
ljudi seleći
se i putujući
s kraja na kraj dunjaluka. Svaki jezik, pored općeg
zajedništva
s drugim jezicima, ima i svoja mnoga osobita obilježja,
svoje izvorno bogatstvo. Nije pritom riječ
samo o goloj sposobnosti govora i sporazumijevanja nego o bitnoj
sastavnici identiteta. Jezik uvijek kaže
više
nego
što
se to
čini
na prvi pogled. Jezik vraća
na izvor, a bez izvora nema
života,
onog
života
po kojem se prepoznaju
ljudi.
U tom jeziku sadržano
je duhovno bogatstvo
cijele jedne
nacije,
koja
se tim jezikom predstavlja i
oglašava
Zato je tačna
poznata poslovica da
čovjek
vrijedi onoliko koliko jezika govori.
Različita
je sudbina Bošnjačko-Bosanskog
jezika kod
Bosansko-Hercegovačkih
gastarbajtera
diljem svijeta, ovisi od kontinenta do kontinenta, pa i
od države do države. Važna je svakako i starost i brojnost naših
ljudi, kao i udaljenost od domovine. U svakom slučaju
Bošnjačko-Bosanski
jezik je,
kao i svaki drugi jezik, ugrožen
životnim
prilikama
a posebno ovdeje među nama
u ovoj
sredini. Dinamičan ritam
života i
razumljiv dominantan pritisak mjesnoga jezika baca u sjenu
sve useljeničke jezike, pa
samim tim i naš jezik. Upotrba
našeg jezika
svedena
je na najmanju moguću mjeru, unutar stana ili kuće,
u džamiji,
na
bajramskim teferičimai drugim
priredbama,
govore uglavnom stariji, dok mlađi većinom
govore jezikom zemlje u kojoj su rođeni i u kojoj
žive.
Mnogi od njih, osobito u
Vorarlbergu
s velikim brojem
Bošnjaka, znaju se
relativno dobro sporazumijevati
na bošnjačkom,
i to na
bošnjačkom
kojim govore njihovi roditelji. Taj je jezik, međutim,
često
narječje
kraja iz kojeg ti roditelji dolaze. Osobito se to vidi kod djece
koja nikada nisu pohađala
nikakvu bosansku
dopunsku
školu,
nastavu materinskog jezika ili vjeronauk.
Bošnjačko-Bosanski jezik te naše
djece i mladih pun je riječi
mjesnoga jezika, koje se
vrlo
često
zbog neznanja
znaju "pobošnjačiti".
Historija
je ipak puna primjera gdje su
Bošnjaci ustrajno i s ljubavlju, unatoč
svim pritiscima, i nakon
dugog niza
godina,
čuvali i očuvali
jezik staroga kraja, koliko god taj jezik s vremenom dobio svoje
posebnosti,
Naši
Bošnjaci, napose
ovdje u Vorarlbergu,
jos uvijek
nemaju
organiziranu
Bosansku
dopunsku skolu. Od zemlje do
zemlje, pa i od pokrajine do pokrajine u odredjenoj zemlji, to je
uređeno drugačije, a na osnovi ugovora o kulturno-znanstvenoj
suradnji dviju zemalja.
Čuje
se, medjutim, da je zanimanje
bošnjačkih
učenika za tu vrstu nastave svake godine sve manje
i
manje, kako iz opravdanih (manji broj djece, odlazak izbjeglica,
promjena pravnoga statusa te nastave, nedostatak vremena,
preopterećenost djece), tako i iz neopravdanih razloga (nemar,
kompleks manje vrijednosti, opravdavanje nepotrebnosti). Koliko se god zaklinjali u
vrednote multikulturalnog društva, ovdašnjim je vlastima zapravo
stalo da te nastave prije ili kasnije nestane. Ponegdje se
otvoreno govori da bi se ta sredstva trebala upotrijebiti za brzu
i uspješniju
integraciju u
austrijsko
društvo.
Da se to ne bi dogodilo, roditelji trebaju upisivati svoju
djecu u
za sada nepostojeće bosanske
dopunske
škole,
koje su neophodno
potrebne i korisne kako bi se njegovalo jezičko blago te kulturna i civilizacijska baština
koja je u njemu pohranjena i koja se njime
oglašava.
Nacija govori najčešće onim
jezikom čije se ime prepoznaje po imenu dotične nacije. Dakle, ime
jezika je identično sa imenom nacije čiji je on produkt. Tako
Francuzi govore francuski, Englezi engleski, itd. Znači, svaka
nacija ima svoj nacionalni jezik koje je obavezno i službeni jezik
u državi te nacije i to je pravilo za "jednonacionalne" države.
(Danas skoro da nema države koja je jednonacionalna, jer su
migracije učinile da svaka država ima najmanje nekoliko
nacionlanih manjina.)
Jedan od izuzetaka je španski
jezik. On jeste nacionalni jezik Španaca, ali je i službeni,
praktični jezik u svim državama Latinske Amerike (osim Brazila
gdje se govori portugalski). Znači, cijela Latinska Amerika ne
govori svoj nacionalni jezik. Osim toga, izuzetak, da se jezik ne
zove po naciji čini termin bosanski jezik koji nije svoje ime
dobio po naciji koja ga govori, nego po geografskom pojmu Bosna.
Bosna je geografski pojam koji je povijesno stariji od pojma
Bosanac. Ime Bosna je nastalo od ilirskog imena rijeke Bosona (iz
onomastike je poznato da prvo nastaju imena rijeka, planina, pa
naselja). To ime su preuzeli Rimljani i preinačili u Bosinus. Ime
su zatekli Slaveni i slavenizirali ga u Bosna. U ovom slučaju
sasvim je logično da ime jezika proizilazi od imena geografskog
pojma, odnosno, kasnije, od imena države - a ne od imena naroda.
Slaveni koji su naselili Bosnu nisu u nju donijeli svoje narodno
ime, već su ime dobili po svojoj novoj domovini. Može se, u ovom
slučaju zaključiti da je pojam jezika širi od pojma nacije. On je
takoreći - nadnacionalan.
Dokumenti srednjovjekovne Bosne
su pisani na bošnjaškom jeziku, jer je sasvim prirodno da se tako
imenuje jezik Bošnjana. Već bizantski car Manojlo Komnen (XII
stoljece) navodi da u Bosni postoji slavensko pleme Bošnjani, koji
govori slavenskim - bošnjačkim jezikom. Po ovome vidimo da se
ranije za bosanski jezik govorilo da je to - bošnjački jezik.
Međutim, kako je već spomenuto, pojam bosanski jezik dolazi od
pojma Bosna i zato je pravilnije za srednjovjekovnu epohu Bosne
reći da se u njoj govorio bosanski jezik, tim prije što ga sve do
nastajanja nacija u Bosni, (promoviranje bosanskohercegovačkih
katolika u Hrvate, a pravoslavaca u Srbe u XIX stoljeću) osim
Bošnjaka govore još i bosanskohercegovački Hrvati i Srbi.
Činjenica je da su osmanske
vlasti tolerirale postojanje bošnjačkog jezika i nisu instistirale
na prihvatanju turskog jezika. Bošnjački jezik je šta više bio
jedan od službenih jezika na Porti u Stambolu. Onda je shvatljivo
da su osim Bošnjaka, muslimana i katolici i pravoslavci govorili
bošnjačkim jezikom. Doduše, tada je u upotrebi u Bosni bilo još
nekoliko jezika, što obogaćuje kulturni život jedne zemlje. Ulema
je koristila arapski, vojni sloj, a i trgovci su često
upotrebljavali turski, a dijelovi intelektualne i umjetničke elite
služila se i perzijskim. Osim njih, dolaskom Jevreja Sefarda u
Bosnu korisiti se jevrejski - ladino. Pojam bosanski (a ne
bosnjački) jezik bio je u upotrebi od početka okupacije 1878. do
1908. godine, zahvaljujuci prvoj "Gramatici bosanskog jezika"
Frane Vuletića, koja je izašla 1880. i po njoj se predavalo sve do
1911. godine.
Guverner Bosne, B. Kallay je
promoviranjem bošnjaštva htio da zatomi nacionalne pokrete Srba i
Hrvata, ali i Bošnjaka, jednostavno rečeno, htio ih je da prije
vremena strpa sve u isti koš, da budu jedna nacija. Po njegovoj
smrti, dekretom je ukinuto bošnjaštovo i naziv bosanskoi jezik, a
uveden je termin srpskohrvatski jezik. To je smišljeno izvedeno:
pošto su Bošnjaci (tada) muslimani, samo vjerska grupa, dakle ne
postoji čak ni islamska nacija, onda ne može ni da postoji neki
muslimanski jezik. Da je ostalo narodno/nacionalno ime Bošnjak,
bilo bi logično da taj narod, sad već nacija, ima jezik koji će se
zvati bošnjačkim. Jezik u doba poslijeratne BiH zvanično je bio
srpskohrvatski, ili hrvatskosrpski i nije bilo pomjena o
postojanju bošnjačkog jezika. Tek u popisu stanovništva iz 1991.
godine jasno je izraženo postojanje bosanskog jezika (sada ne više
bošnjačkog, jer je logički nevaljano). Činjenica je da danas u BiH
žive tri nacije koje imaju pravo da koriste svoje nacionalne
jezike, naravno - ravnopravno.
Zasto je logički neispravno
bošnjački jezik nazivati bosanskim?
Ako se nacija zove Bošnjaci,
onda ime jezika te nacije proizilazi iz njenog imena, dakle zove
se bošnjački jezik. Ako postoji nacija Bosanci (a još ne postoji)
onda se jezik može nazvati bosanskim. U pitanju je
poistovjećivanje pojmova nacije i državljanstva. Nacija su
Bošnjaci, ali državljani Bosne i Hercegovine osim njih su i Hrvati
i Srbi, i Jevreji i Romi - i svi su oni po državljanstvu Bosanci/Hercegovci
koji govore svoje nacionalne jezike. Zato je ispravno reći
bošnjački jezik, jer on je nacionalni jezik samo Bošnjaka, a ne
svih Bosanaca. U doba srednjovjekovne Bosne mogao je postojati
pojam bosanski jezik, jer nacije nisu postojale, pa nije moglo
postojati ni nacionalno ime jezika. Danas kada su nacije u BiH
jasno izdiferencirane, prirodno je da one imaju i svoj jezik.
Činjenica je, što je često s
pravom isticao rhm. Alija Isaković: «Bosanski jezik se utoliko
razlikuje od srpskog i hrvatskog bar onoliko koliko se medjusobno
razlikuju ta dva jezika.»
Niko ne negira postojanje ni
srpskog ni i hrvatskog, čemu onda negirati i bosanski jezik? Ako
ništa drugo, razlikuje se u izraženijoj leksici jer u vokabularu
bošnjačkog jezika ima preko 8742 orijentalizama (A. Škaljic: «Turcizmi
u sh/hs jeziku», Svjetlost, Sarajevo 1973. 3. izdanje) što nije
slučaj sa srpskim i hrvatskim. Iako i u srpskom i hrvatskom ima
orijentalizama, ali to se namjerno prešućuje, mada ih i jedni i
drugi koriste svakodnevno, a neki su naprosto nezamjenjivi.
Ovo je samo kratak spisak nekih
primjera: admiral, ajvar, alat, algebra, bakar, baklava, bakšiš,
barut, bašta, bešika, boja, bor, boza, bubreg, cifra, čarapa,
šaršaf, čekić, čelik, čerga, čizma, čoban, čorba, ćelav, ćevap,
ćilim, ćorav, ćufta, dućan, dud, duhan/duvan, durbin, džep, đon,
ekser, ergela, galama, hapsiti, hašiš, jarak, jaruga, jastuk,
jatak, jorgan, jorgovan, jufka, juriš, kaiš, kajgana, kajmak,
kajsija, kalaj, kalemiti, kalup, kapak, kapija, karavan, kašika,
kat, katran, kava/kafa, kavez, komšija, kreč, kula, kundak, kutija,
lakrdija, leš, limun, makaze, majmun, majstor, mana, mangup,
marama, meza, miraz, odaja, ortak, pamuk, papuče, pekmez, pirinač,
pita, rakija, rusvaj, saksija, sanduk, sapun, sarma, sat, sirće,
sunđer, šah, šator, šećer, šegrt, tambura, top, veresija, zanat,
zavrzlama, zenit.)
Naravno, negirat će ga oni koji
negiraju BiH kao državu, a Bošnjake kao naciju, po rezonu: ako
niste nacija (nego samo vjerska grupa: muslimani) onda nemate
pravo ni na jezik. Ali to više nadam se ne pije vode. Točak
povijesti se ne može zaustaviti. Kao što Srbi zahvaljujući srpskim
ustancima i Vuku shavtili da su nacija, kao što su Hrvati
zahvaljujući ilirskom pokretu i Jelačiću da su nacija, u proslom
ratu su najzad i Bošnjaci izborili svoje pravo da im se vrati
njihovo povijesno ime nacije.
A ako jednog dana bude postojala
bosanska nacija, tada ce biti logično da se njen jezik zove
bosanskim.
.
