column

Čitavu medijsku histeriju koja se razvila oko „Da Vincijevog koda“ možemo zahvaliti ljudskoj slabosti. Frka je nastala onog časa kad su dvojica povjesničara, Michael Baigent i Richard Leigh, optužili Dana Browna da je plagirao njihovu knjigu „Sveta krv, sveti gral“. Brown je naime pišući „Da Vincijev kod“ kao okosnicu radnje iskoristio Baigentovu i Leighovu teoriju opisanu u njihovoj zajedničkoj knjizi, a po po kojoj je Krist imao obitelj te nasljednike koji su i danas živi. No zanimljivija je činjenica da Baigent i Leigh uopće nisu autori teorije opisane u svojoj knjizi jer se kalkulacija o Kristu kao ocu i sprugu proteže već stoljećima, a eskalaciju je doživjela od strane grupe new ageovaca početkom sedamdesetih godina u SAD-u. Možda i zbog toga, Baigentu i Leighu u početku i nije smetalo Brownovo čeprkanje po njihovoj knjizi, čak im je i bilo simpatično što im je Brown u „Da Vincijevom kodu“ napravio homage, nazvavši jednog od svojih likova imenom ovog spisateljsko-povijeničarskog para. (Brownow lik opsjednut istinom o svetom Gralu, zove se Leigh, po Richardu Leighu, te preziva Teabing što je anagram od prezimena Michaela Baigenta.) Da Brownowa knjiga nije prodana u milijunskim primjercima, Baigent i Leigh ne bi nikad došli na ideju o tužbi, no tu je na scenu stupila ljudska slabost.
Sličnim su se scenarijem poslužile i vjerske organizacije spram Howardova filma. Prije same premijere, pozvalo se na bojkot držeći film uvredljivim po vjernike. Apel je započeo Vatikan, kojemu su se pridružile i neke Islamističke vjerke organizacije koje Isusa štuju kao proroka Issu. Ovo inače samo po sebi nije nikakav problem. Pravo je svakoga, pa tako i vjerske organizacije, da se izjasni o nečemu, da svoje mišljenje prezentira javno, te da svoje istomišljenike informira ili savjetuje o nečemu. No u ovom je slučaju tužno što nitko u vjerskim krugovima nije imao osjećaj za puls naroda, jer da jest, nikad ne bi došao na ideju da se uopće očituje o jednom igranom filmu, dvo i pol satnoj jeftinoj zabavi.
Radi se naime o činjenici da s aspekta modernog, zapadnjačkog, ateističkog društva, Vatikanska teorija o Bogo-Čovjeku jednako suluda, kao što je u percepciji Vatikana suluda teorija o postojanju Sare, kćeri Isusove i Magdalenine. No vjerske su se organizacije još jednom postavile iznad svijeta i pokazale svoju slabost, apelirajući kako nema mjesta novim bajkama, dok god je njihova uvjerljivo prva na top ljestvici prodaje (magle?). Svi fenomeni koji se vežu uz božanskost koja je okosnica svake religije, imaju biti i biti će iznad svih novokomponiranih teorija o svetosti, i to zato, jer ove nove za to nemaju nikakva dokaza. Onog istoga dokaza koji niti jednoj religiji nije potreban da bi svoje teorije propagirale kao istinske i jedine prave. Na sreću po Howarda i Browna, u slučaju „Da Vincijevog koda“ vjerske organizacije nisu uspjele pokazati mudrost, te su se osjetile pozvanima svijetu objasniti kako je „Da Vincijev kod“ blasfemičan, što se kao i puno puta do sada pokazalo kao solidan marketinški potez, ovog puta povučen u korist Browna i Howarda.

Zanimljivo je da su negativni komentari na Brownovu knjigu od strane vjerskih organizacija u početku bili sramežljivi, da bi eskalirali tek naknadno na Howardov film. Vjerovatno u čelništvu duhovnjaka postoje oni koji razumiju da je danas filmski medij pristupačniji mladom čovjeku nego li je knjiga. Isto je zanimljivo da se Vatikan kao inicijator negativističke propagande (negativističke, da li zaista?) u slučaju „Da Vincijevog koda“ nije toliko uzrujavao nad knjigom „Sveta krv, sveti gral“ mada je ista napisana od strane povjesničara koji su pokušali ponuditi alternativnu inačicu Kristova života. No uzbudili su se nad beletrističkim trilerom Dana Browna. Ovo tim više čudi, jer čak i da uzmemo zdravo za gotovo kako je teorija o Kristovim nasljednicima neistinita, da je priča o braku Isusa i Marije Magdalene glupost, te da Scionski priorij ne postoji, i da mu nikad nisu predsjedavali Newton, Da Vinci i ostali intelektualni uspješnjaci svojega doba, ostaje otvoreno pitanje „tko bi, i zašto razrađivao tako detaljnu teoriju o Kristovim nasljednicima“? Vatikan se niti jednom nije zauzeo za javno raskrinkavanje „činjenica“ koje govore u prilog priči o Svetom Gralu kao rodoslovnom stablu Isusa Krista koje je bilo direktan povod za osnivanje Templarskoga reda, ali se svojski potrudio da se bojkotira jedan igrani film. Isto je fascinantno da je Vatikan odlučio razraditi čitavu mašineriju koja bi na nekoliko frontova trebala potući sad već izmaknutu kontroli priču iz „Da Vincijevog koda“. Financira se snimanje dokumentaraca koji opovrgavaju sve teorije vezane uz rodoslovno stablo nakon Isusa, pišu se knjige koje „raskrinkavaju“ Brownovu knjigu, a to se nije dešavalo niti onda kada su se temelji Kršćanstva ljuljali iznutra. Čak niti njemački svećenik Holge Kersten koji je objavio knjigu „Krist je živio u Indiji“ i u kojoj je, inače kao doktor medicine, objašnjavao svoju teoriju o Kristovoj kliničkoj smrti na križu, nije doživio toliku popularizaciju od strane Vatikana. Sve se svelo na Kerstenovo izopćenje.
No sa „Da Vincijevim kodom“ se otišlo toliko daleko, da su mladi aktivisti Crkve nakon prikazivanja filma u nekim gradovima u Hrvatskoj ljudima dijelili brošure o „razumjevanju istine“ iz filma „Da Vincijev kod“. Brošura je skupo opremljena, citira Browna na nekoliko mjesta, naglašavajući autorove izjave kako je njegova knjiga fikcija, no povjesničari Michael Baigent i Richard Leigh za razliku od Browna ne tvrde izričito da je njihova teorija neodrživa, pa ostaje nejasno zašto Crkva ne locira istinskog „suparnika“ umjesto što troši novce kako bi poentirala ono što je rekao i sam Brown, i što znaju svi koji su knjigu pročitali. Zašto Crkva za svoje vjernike drži opasnijom Brownovu fikciju, od „znantstvene teorije“ opisane u „Svetoj krvi, svetom Gralu“? Boji li se netko filma kao medija? Pitam se, što bi se desilo da netko na jednak način iskoristi svoje demokratko pravo i nakon nedjeljne mise ispred crkve vjernicima po izlasku počne dijeliti pamflete u kojima se s naučne strane objašnjava nastanak civilizacije, i u kojima se ističe kako ne postoji niti jedan dokaz o onome što propagira Crkva. Da li bi to bilo u duhu demokracije blagoslovljeno kao tuđe pravo na mišljenje, na javno iskazivanje istoga? No nema straha da će se to ikad desiti, jer nema tako fanatičnog Darwinista koji bi se upuštao u sličnu rabotu. Osim toga, ima nešto i u pristojnosti. Zar bi bilo u redu stajati ispred crkve i napućivati ljude da je njihovo uvjerenje pogrešno? Ne, ne bi bilo u redu, kao što nije u redu to što mi je po izlasku iz kina mlada žena gurnula u ruku plamflet o „razumijevanju filma“. Očito me kao i sve gledatelje te večeri, smatrala ovcom nad kojom se strahuje da bi mogla odlutati nekom drugom pastiru. Žalosno je što nabrijani aktivisti ne vide, jednako kao ni vrh njihove duhovne piramide, da su upravo oni zabludjeli naivci koje ne razumiju da bez testiranja vjere, nema niti vjere same. Manje je bitno u što se vjeruje. Boga, čovjeka, demokraciju, razum, ljubav.... Formula je ista, kod je isti, i nikakav film to ne može promjeniti. Može možda samo nagnati na razmišljanje i preispitivanje o osobnom i kolektivnom poimanju vjere. No možda je baš u tome problem?